Bubamarcic i maslacak

Jednom davno pročitala sam ovaj tekst i odmah mi se svidio, vrlo bih rado napisala na kojoj stranici sam ga pročitala, ali se više ne sjećam.
Za sve one koji teško doživljavaju ove vremenske prilike ili neprilike...

Kako zavoljeti kišu...

Prije kiše snimaju se filmovi i peru automobili. Poslije kiše love se gliste, beru gljive i skače po barama, ali za vrijeme kiše sjedi se doma, sluša Tom Waits ili All about Eve i zamišljeno gleda u prozorska stakla. Ipak, tako ne mora biti - i za kiše može biti lijepo. Samo je treba zavoljeti

Kišu se može voljeti na mnogo načina, na vama je samo da odaberete svoj, najprihvatljiviji i vama najdraži. Osnovna pogreška mnogih početnika u ljubavi prema kiši je što slijepo kopiraju stariju osobu iz svoje okoline koja bahato svoj stil nameće svima oko sebe, a nerijetki su i oni koji se ismijavaju svima koji pokušavaju progurati vlastiti stil. Iako često upotrebljavaju zastarjele tehnike ljubavi koje su u zapadnom svijetu potpuno izbačene iz uporabe, a neke čak i zabranjene zbog štetnosti prema prirodi ili prema ljudima, a nezavisna istraživanja su otkrila i primjere kada su se pri razvijanju nove vrste ljubavi vršili eksperimenti na životinjama.

Za razliku od ostalih ljubavi, ljubav prema kiši mora biti iskrena jer kiša je takva, ona će oprati sve maske i skinuti svaki lažan osmijeh, ma koliko prikriven on bio. Zbog toga je istovremeno najteža, ali i najljepša ljubav upravo ova. Svi oni koji nikada prije nisu otvorili svoje srce istinskom strancu u čijem srcu ima dovoljno ljubavi za praštanje, morali bi barem jednom izaći van na kišu, zastati, pogledati u nebo i pustiti da im se suze izmiješaju s kišnim kapima. Kiša donosi život i vraća nadu. Vraća nadu kao ništa drugo u životu. Ipak, sama neće donijeti ljepotu koja je toliko očekivana. Kiša će samo pružiti sebe i dozvoliti da sreća zablista svugdje gdje je ona prošla, a pritom neće tražiti ništa zauzvrat. I stoga je moraju osjetiti svi oni koji nikada nisu uspjeli dati dio sebe nesebično, a da tim činom ne daju do znanja da očekuju barem sličnu gestu kao odgovor. Jer kiša nema ništa kada pada, ona će padati bila pod njom pustinja, rascvjetana livada ili nepregledno morsko prostranstvo. Nažalost, zbog toga kiša dijeli gorku sudbinu ljudi koji su, kao i ona, nesebični bez razloga.

Ljudi koji se neće reklamirati, koji neće napominjati što su sve učinili za druge i koji će pri spominjanju njihovih dobrih djela samo spustiti pogled i tek laganim crvenilom u licu dati do znanja da im je neugodno koliko im je i drago što se njihovo djelo spominje. Njima se ne pjevaju pjesme, njima se ne posvećuje život, niti smrt, njihovo je samo postojanje uzeto zdravo za gotovo, čak do te mjere banalizirano da će im se i zamjeriti kada se pojave, iako neće učiniti ništa loše. Ali dok su oni u blizini, odlično reklamirane 'dobre' duše ne mogu zasjati, kao ni sunce dok je kiše. I nitko neće zahvaliti kiši što je upravo ona ta bez koje ne bi bilo duge. Niti će joj poslati poljubac nakon što ugleda cvjetnu livadu u tisuću boja, niti joj mahnuti kada začuje šum planinskog potoka. Kiša to neće zamjeriti. Ona će i dalje padati, stvarajući život i budeći nadu, bez obzira na osmijeh seljaka, psovku izletnika ili tugu skijaša…

Ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari, vapšuvarivari
Nikakvi crnjaci i ružne stvari,
Ništa mi neće ovi dan pokvarit,
Ni lupeži barbari, ni glupi političari....

To je sve što imam za reći.

Nije mi jasno kuda ide ovaj svijet, ljudi ko da su poludeli? Jučer sam išla na posao i dogodila se prometa nesreća u kojoj je poginuo jedan čovjek. Prekjučer je također bila prometna nesreća, ali srećom, nitko nije stradao. Neki čovjek je napao nekog usred grada došle dvije hitne. Žena šetala psa, lupio ju auto i poginula, sve to u tri dana u mojoj okolici. Pa, priznajem da me strah izaći iz kuće. Pa, što se to događa?
Jučer sam gledala onaj film Harrissonovo cvijeće, o Vukovaru. Pa, kako netko moralan može raditi onakve stvari. Film je bio dosta kasno i nisam mogla zaspati poslije, moram priznati da me strah da se nešto takvo ne ponovi. Ona ubijanja, mučenja, silovanja, pa normalan čovjek ne može raditi takve stvari, takvi ljudi jednostavno nisu ljudi. Ni životinje to ne rade.

Kakav je ovo predivan viked bio, za popizdit.
Prvo sam u petak bila kod dermatologa i morala sam na dvije injekcije, a dobila sam i hrpetinu lijekova. Jednu injekciju sam dobila u petak navečer, a drugu u subotu ujutro. Guzica mi je utrnula i tak me nikad nije bolilo. Moram priznati da injekcija u ruku boli 50 puta manje. Sad pijem tablete, stavljam obolge, mažem s kremicom, a što je tu je.
Onda sam u subotu s dečkom gledala utakmice kod njega doma. Tak je već bilo pola noći i ja ostala spavati, da mi je znati samo koji me vrag na to natjerao. Još si mislim idem doma, ali ipak nisam otišla, a što ću, bilo mi je lijepo. On je trebao ujutro ić radit i odveo bi me doma da se nije dogodilo to što se dogodilo. Znam da niko ne zna ko sam, ali neugodno mi je uopće razmišljati o tome, a kamoli pisati. Mogu reć samo da ne znam kad ću se opet pojaviti kod njega doma i da ima veze sa seksom. Ne, niko nas nije ulovio. Nešto puno gore.

Ovdje se svašta događa. Ukrali su mi registrator na poslu i to znam tko. Ajde, da su ukrali ne znam se kakav registrator, nego onaj u kojem se nalaze podaci o nagrađenim ljudima i njihovi životopisi. Ima jedan lik koji dolazi tu kod nas, a on je prije radio tu, sad je u penziji. On skuplja arhivu i kak se kaže ko hrčak je. Da mu dam, taj bi mi odnio cjeli ured. Bio taj registrator kod mene, on ga je svaki put gledao i listao i vidla sam ja da čovjeka interesira. Sad neki dan ja trebala životopis od nekog i idem po registrator, kad čuda, nema ga. Ja sve pretražila, prekopala. Na tom mjestu gdje je on stajao sad stoji neki drugi. Da mi je samo znati kad je to uspio napraviti kad smo mi uvijek tu, a kad nas nema ne može se u urede. Ok, kradu novce, bolje stvari, ali molim vas, ko krade registrator sa životopisima i od to od ljudi koji su već odavno mrtvi. Što će mu to? Pitale mi njega jer zna gdje je registrator. Rekao je da ne zna, al ako nam treba on će nam kopirati ono što je bilo u registratoru. Od kud on zna što je u registratoru ako ga nema kod sebe?

Radim, radim i samo radim. Nemam vremena ni da odem na kavu s frendicama. Plaća kasni... čudo mi je to već, svi u zgradi na vrijeme dobe plaću, samo moj dio nekak uvijek zakinu, ako ju šef nije opet potrošio. No, dobro to nije ni bitno.
Dečko mi dao da vozim njegov auto, zapravo, nije mi dao, nego me natjerao. Ja njemu lijepo kažem da neću, al ne, i sjednem se ja, narihtam sjedalo i krenem. Ponosna sam na sebe kak mi je dobro išlo, čak mi se nije ni ugasio. No ima jedan događaj vezan uz moj prvi pokušaj voženja tog auta. Inače imam vozačku i vozim, ali novi auto sa svim dodacima (servo volan, abs i ostalo kaj ne znam kak se zove, al uvelike olakšava vožnju).
Bili mi na moru i nagovara on mene da ja malo vozim njegovi auto, koji nema nikakve dodatke. Nisam htjela dok malo ne probam i osjetim gas i kočnice i sam auto, ali ne, kaže on meni to ti je ko da voziš svoj auto (pod svoj mislim od tate). Nagovorio on mene, uz uvijet koji sam mu postavila. Ako nešto napravim ne smije mi ništa reći ni derati se. Ja se sjednem, namjestim sjedalo, retrovizor i krenem, nikad prije nisam vozila taj auto. Dođemo mi na mali bregić koji se spaja na glavnu cestu. On meni koči, kud ću kočit vozim se 20 na sat. Mi na bregiću, ja malo zakočim, to neće stat, stisnem ja jače kočnicu, to neće stat. Zaletila se ja lijepo preko ceste u rizol. Bila sam tako ljuta na njega, kaj da je naletio auto? Stavila sam u ler i rekla mu da si to sam vozi, na sredini ceste izašla iz auta i još sam se zderala na njega da izlazi van. On meni nije ni riječ reko, jer je obećao da neće. Baš je bio dobar. Sad sam se ufurala i vozim ko zmaj.

Crvena, plava, zelena, narančasta, roza, žuta... nije mi jasno zbog čega se ljudi boje boja?!?!
Kad pogledam po ulici svi su obučeni u neke jednolične boje, nitko nema npr. crvene ili plave hlače i bijelu majicu, nitko ni ne nosi lijepe nijanse boja. Svi kažu da je to zato što bi time bili u centru pozornosti, a to ne žele. Neki kažu da je jesen pa da se sad nose tamnije boje. Gdje to piše??? Ok, jasno mi je da kad je snijeg i ona bljuzga ne možeš obući bijele hlače, jer bi se svašta dogodilo, ali sad dok je lijepo sunčano... Moja jakna koju nosim kad je jako zima i padne snijeg je kričavo plava i od umjetnog krzna. Moram priznati da me svi čudno gledaju, ali je baš i ne obraćam pažnju na to. Imam svoj stil i to je moje pravo. Pa što ako obućem rozu majicu i narančaste čarape, pa što ako suknja koju sam platila 400 kuna ima kombiniranu crvenu i ljubičastu boju, to je dio mene, ja volim boje i volim prelaziti granice što se odijeće tiće. Jednom mi je jedna cura rekla da izgledam egzotično, ko da nisam iz Hrvatske, nego iz nekih toplijih krajeva. Stvarno mi je svejedno. Ne volim slijediti trendove i ne zanima me ono što je sad moderno jer ja sam ja i to nitko neće promijeniti. Ljudi bi se trebali prestati brinuti što će netko reći ako oni na sebe stave nešto neubičajeno, ma, briga te, bitno je da se ti osjećaš dobro.

A što da kažem, dan je baš neki čudan i spava mi se. Ujutro sam zaspala. Nemam nikakvih inspiracija i o ničem mi se ne piše. Na poslu sam, malo mi je vruće, malo zima. Imam smeđu kosu, što je grozno. Tješi me jedino to što plavuše više nisu u modi (plavuše, nemojte se ljutit, tak sam pročitala). Jedva čekam da idem doma.

Da vi znate što se meni jučer dogodilo!!!!!!!!! Išla ja kod frizera i kak sam već dosta dugo plava htjela ja to malo promjenit. Dođem ja i dogovaram se njom i kažem joj da želim najsvjetliju nijansu smeđe koju moja kosa može primiti, da izgleda lijepo i nekoliko najsvjetlijih pramenova, tak da nije sve to jednolično. Ona je mene skužila da ja želim najsvjetliju nijansu obojano sa smeđim pramenovima. Boja ona mene i ja naravno ne mogu vidit kaj radi. Kad je ona meni oprala kosu i kad sam se ja vidla u ogledalo, ja kažem pa to je žuto?!?! Kaže ona da je to samo zbog svjetla. Kažem ja opet da mi je to presvjetlo, pa praktički sam bijela, a htjela sam bit svjetlo smeđa. Onda mi skužile da smo se krivo razumjele. Sad ja kažem da takva ne idem nikud i da mi to mora popraviti. Kaj sad????
Nakon svega toga ja sam sad smeđa, kompletno smeđa. Svaki put kad se pogledam u ogledalo čudim se sama sebi. Bila sam u salonu od 4 do 8 navečer, mislila sam da ću u jednom trenutku skočit s one stolice i počet vrištat ko luda. Onda lijepo idem doma i auto se zabije u tramvaj u kojem se vozim. Super, još sam morala pješačit.
Da ne kažem da mi se danas svi čude.

Slike moje frendice neću objaviti iz razloga jer ne želim da svijet to vidi. Onu koja će bit na naslovnici cd-a ta će biti objavljena i pjesma će biti objavljena, al pjesma mi se baš sviđa.

Ajme ponedjeljka, a baš je bio dobar vikend! Moja prijateljica snima pjesmu, točnije, snimila ju je. Neki menađer ju je nazvao, jer je čuo njene pjesme iz karaoka koje su bile na televiziji. Tako ona propjevala, snimila pjesmu, nisam ju još čula, ali prema tekstu sam zaključila da je poprilično dobra. Baš sam sretna zbog nje. No, kako mora imati i slike jer singlica i službeno izlazi, fotografirao ju je neki njen frend iz srednje. Vidjela ja te slike i kak je ona sretna, nisam htjela ništa reći, pa mi je sad bed. Dobro, te slike nisu bile retuširane, pa ako dođu u kvalitetne ruke još se mogu čuda napravit, ali ovo što sam ja vidjela mi se ne sviđa. Cilj slika je bio da budu sexy, ali meni to izgleda više vulgarno nego sexy. Ima i nekih dobrih, ali stvarno ne bih željela da mi frendica u takvom izdanju izađe na oči ionako kritične javnosti. Sve što ima na sebi je preotvoreno, nikak se ne slaže jedno z drugim. Ona inače ima stila i stvarno mi nije jasno kaj joj se taj dan dogodilo. Ne bih htjela da ju kritiziraju, ali kad je ona tak sretna, stvarno ne znam kaj da joj kažem. Ima nekih crno-bijelih i rekla sam joj da mi se te više sviđaju od onih u boji što je i istina, nadam se da će na kraju izabrati te crno-bijele.
Kada singlica službeno izađe objavit ću sliku naslovnice na blogu.